Istraživači s Harvardu nedavno su postavili sumnju u ekonomsku izvedivost zelenog vodika, goriva koje se često ističe kao ključ za postizanje budućnosti s niskim emisijama ugljika. Prema novoj studiji profesora Daniel Schraga i postdoktorskog suradnika Roxane Shafiee, objavljenoj u Joule 8. listopada 2024., troškovi povezani sa zelenim vodikom—posebno njegovo skladištenje i distribucija—ostaju izuzetno visoki. To dovodi u pitanje pretpostavku da će zeleni vodik uskoro postati konkurentna alternativa fosilnim gorivima.
Zašto je zeleni vodik tako skup?
Dok se očekuje da će troškovi proizvodnje zelenog vodika opadati s poboljšanjem ekonomije razmjera, studija ističe kritično pitanje koje se često zanemaruje: visoki troškovi skladištenja i distribucije. Vodik je poznat kao iznimno zahtjevna tvar za skladištenje i transport zbog svoje niske gustoće i sklonnosti curenju. Infrastruktura potrebna za sigurno rukovanje vodikom povisuje ukupne troškove, čineći ga manje konkurentnim u odnosu na druge rješenja za dekarbonizaciju, poput izravnog hvatanja ugljikovog dioksida iz zraka.
istraživanje Schrage i Shafiee pokazuje da unatoč nadanjima za niže troškove proizvodnje, cjelokupni opskrbni lanac zelenog vodika zadržavat će troškove smanjenja ugljika između 500 i 1,250 američkih dolara po toni CO₂, ovisno o sektoru. Ovo je znatno skuplje od mnogih drugih tehnologija za smanjenje emisija ugljika. U određenim sektorima, poput proizvodnje amonijaka, gdje se vodik već koristi, zeleni vodik mogao bi donijeti neke prednosti. No za šire primjene, osobito u transportu i teškoj industriji, ostaje ekonomski neizvediv
Kontroverze i kritike
Pristaše zelenog vodika tvrde da bi napretkom tehnologije inovacije u skladištenju mogle smanjiti troškove. Međutim, Schrag i Shafiee upozoravaju da su skladištenje i distribucija vodika već dobro razvijene tehnologije s malo prostora za vrste poboljšanja učinkovitosti viđene u tehnologijama obnovljivih izvora poput solarne i vjetroenergije. Rad sugerira da je potencijalna uloga zelenog vodika u dekarbonizaciji precijenjena, što bi moglo naići na otpor od strane industrija i vlada koje su snažno uložene u vodik
Dodatno, neki tvrde da bi inovacije i ulaganja u infrastrukturu vodika mogla otvoriti uštede, kao što je viđeno s brzim napretkom u obnovljivoj energiji. Međutim, tim s Harvardu naglašava potrebu za širim strategijama koje se ne oslanjaju isključivo na vodik za dekarbonizaciju sektora poput teške industrije i transporta
Pozitivni aspekti i buduće perspektive
Unatoč tim izazovima s troškovima, zeleni vodik i dalje nosi obećanje, osobito za sektore koje je teško dekarbonizirati elektrifikacijom, poput teškog prometa i proizvodnje čelika. Njegova sposobnost pohrane viška obnovljive energije, potencijalno djelujući kao rezervna opcija tijekom razdoblja niske proizvodnje obnovljivih izvora, čini ga vrijednim igračem u budućem energetskom krajoliku.
Inovacije u tehnologijama skladištenja i distribucije vodika mogle bi smanjiti troškove tijekom vremena, ali sve dok se to ne dogodi, održivost zelenog vodika u velikim razmjerima je upitna. Autori studije preporučuju nastavak ulaganja u razne tehnologije obnovljivih izvora umjesto da se isključivo fokusiraju na zeleni vodik
Preporučeni linkovi za daljnje istraživanje:
- Zeleni vodik i njegova uloga u dekarbonizaciji
- Harvardova potpuna studija o troškovima zelenog vodika
- Kako se zeleni vodik uspoređuje s drugim tehnologijama za smanjenje ugljičnog dioksida
U zaključku, dok je zeleni vodik uzbudljiva perspektiva u borbi protiv klimatskih promjena, njegove trenutne ekonomske prepreke znače da možda nije univerzalno rješenje za koje se mnogi nadaju. Diverzificiranje ulaganja u niz tehnologija bit će ključno za izgradnju održive budućnosti s niskim emisijama ugljika.